Vrijeme vina i vakcina

Pokušavajući da se prisjetim prošlogodišnjeg novembra, i vratim sjećanje samo godinu unazad, shvatam da imam problem, da imam odmah asocijaciju na isti mjesec samo godinu unazad... Nije problem postcovid zaboravnost, mada može i biti, već ne znam po čemu mu je novembar prošle godine bio bitan ako ne skrolam na dolje Instagram pa vidim fotografije... Kakav je to novembar bio? Da li je ovaj novembar ljepši? Ljepše dakako pamtim, iako su dosta stariji od prošlogodišnjeg. Dijelimo li vrijeme na prije i poslije korone? Dijelimo. I tu su te „crne rupe“ u pamćenju i računanju vremena, jeste se promijenio tok vremena, stalo nije i ne može, ali je sve drugačije. Na drugačije smo se navikli, ali se strahuje od drugačijeg od ovog sad drugačijeg. Baš zato se radujemo više svakom događaju koji podsjeća na normalnost, ali polako prihvatamo da se neće ništa vratiti na „staro normalno“ i nijesmo ni mi oni stari. O normalnosti je teško raspravljati u sadašnjem trenutku. Evo na primjer, Liban zemlja koja je u totalnom haosu i rasulu, ima turistički slogan „Volim te u tvom ludilu“ (to je inače stih iz pjesme megapopularne pjevačice Fairuze, izdane prije izbijanja libanskog građanskog rata 1975. godine). Ludo, ali iako je odabir neobičnog slogana već izazvao negativne reakcije javnosti, čini se da je istovremeno ispunio svoju svrhu jer o novom pristupu u turističkoj promociji Libana izvještavaju praktično svi svjetski mediji. A to je svrha marketinga, da se priča zarola...

Ljetos je kod nas sezona bila odlična i šta sad? Da li se šta zna hoće li biti zimske sezone zbog korone? Hoće li Nova godina doći ka' vazda ili će se odložiti, i šta ćemo i kako ćemo i hoćemo li iđe moći, poći, pita li ko za Crnu Goru da zimuje ođe... No, ima ko o tome misliti, preteška su to pitanja mjesec i pod dana uoči Nove godine, ima se kad... Znam, spremni su turistički radnici, kao i ljetos što su bili spremni i sretni zbog turista, nadaju se da će i zima turistički da zablista. Hoće li moći, sad mi se sjećanje vraća na prošlogodišnju zimu, naši su građani bili glavni turisti u zimskim centrima, bilo ih je više jer nijesu mogli na inostrane planine i nešto malo njih iz regiona jer su se oni držali svojih planina... Nadajmo se ipak reprizi ljetnje sezone u zimskom periodu, možda se čudo dogodi. Možda nas korona konačno oslobodi, kako stvari stoje neće bez četvrte, prije nje treće vakcine i tako... Ipak život ide dalje, koliko smo prilagodljivi toliko bolje po nas. Ali neke lijepe stvari i navike, ugođaje i sitne ali velike sreće ne dajmo da prestanu i nestanu. Već smo svi sa onim karantinom i panikom i nemoći kad je počela pandemija naučili koliko su te svakodnevne običnosti kad su nam postale nedostupne ustvari neophodne i koliko volimo tu „običnu svakodnevicu“ druženja uz čašu vina u restoranu, čak i dobra vina su nam u kući bila dosadila, jer kad se u društvu ne piju, kad o njima ne raspravljamo i kad u kafani se ne sastajemo... eto samo to, a tek sve ostalo važnije što je bilo stalo i prestalo...

Strah jeste tu, i opravdan je, ali nije nas blokirao, paralisao, navikli smo se da je tu, i neka ga, ali, šta zavisi od nas treba da uradimo da ga je manje, zdravi možemo biti samo ako se manje bojimo a više borimo. I jeste ova jesen bajkica i bojanka najšarenija, najveselija, priroda se potrudila da nam bude lijepo i bolje. A samo čaša vina u društvu prijatelja, lijep riječ i podrška može da obrne neraspoloženje u raspoloženje i da se sagleda drugačije i problem neki kad je. I šetnja u društvu prirode je uvijek izbor koji imamo, s njom ne možemo biti usamljeni.

Osjećam ovaj novembar da koristite da „normalno“ živite, svaki sunčan a većina jesenjih dana je bila sunčana, šetali smo, po planinama, pokraj mora, išli i idemo i dalje na neke fantastične večere, u goste nam dolaze u hotele i restorane svjetski majstori kuvanja, idemo na neke lijepe promocije vina, probamo neke strava rakije, i posjećujemo nova mjesta u gradu ocjenjući novu hranu, tražimo gradski zimski štek, i usuđujemo se da planiramo iako je korona tu, niđe nije pošla ni nestala, ali mi ne smijemo prestati živi živjeti... I hrabri su ljudi koji su krenuli u nove biznise, i oni koji su pojačali i proširili postojeće, jer optimista na kraju uvijek uspije. Toliko je lijepih priča koje su stvorene za uživanje i koje imaju vjerovatnoću da će sve biti u redu. Strah jeste tu, i opravdan je, ali nije nas blokirao, paralisao, navikli smo se da je tu, i neka ga, ali, šta zavisi od nas treba da uradimo da ga je manje, zdravi možemo biti samo ako se manje bojimo a više borimo. I jeste ova jesen bajkica i bojanka najšarenija, najveselija, priroda se potrudila da nam bude lijepo i bolje. A samo čaša vina u društvu prijatelja, lijep riječ i podrška može da obrne neraspoloženje u raspoloženje i da se sagleda drugačije i problem neki kad je. I šetnja u društvu prirode je uvijek izbor koji imamo, s njom ne možemo biti usamljeni.

Vrijeme vakcina i vina... nije da mora da se bira, može oboje, a opet sad da bi bilo kafana, putovanja  i vina prvo ide vakcina... I to je ta realnost nova i istina.

Možda se neću sjećati dogodine u ovo doba ovog sadašnjeg novembra, i ako nema lijepih sjećanja nikakva šteta ne sjećati se... brisanje memorije može biti i lični izbor. Ipak bih voljela da se imam po čemu sjećati ovog dijela godine, čini mi se da već sad imam „materijala“ za pamćenje, nekih sjajnih novih ukusa koji se ne zaboravljaju i prizora boja iz šetnji tuda okolo a tako daleko... sve je stvar ugla gledanja. Budite mi zdravi i bićete i srećni, pa i da nijeste svjesni te sreće. Ne odustajte od stvari koje su dio vaše normale i čine vas srećnim, sve su to velike stvari koliko god bile naizgled obične i male, ali ako ih izostavite velika je šteta... Ne odustajte, ne mijenjajte se, ne dajte to što volite, hobi ili ritual, sve što vam godi, prije svega dajte sebe i svoje vrijeme ljudima koje volite, nađite vremena, možda da oduzmete sebi ono vrijeme strahovanja, da to vrijeme da usmjerite na zajedničke trenutke sa vašim dragim ljudima -  da bi ste se imali čega sjećati.

Nijesam vas pitala đe ćete za Novu? Zato što znam da nije prikladno pitanje u ovom trenutku. Ma đe god budete važno je da ste s onima s kojima želite biti. Tad ćete se imati čega sjećati.