Za uživanje u putovanjima ograničenja ne važe

Tema broja: inkluzivni turizam

Iako se pojam inkluzivnog turizma danas vezuje za ponudu namijenjenu najrazličitijim marginalizovanim grupama, osnovu čine osobe koje imaju određena ograničenja zbog zdravstvenog stanja odnosno godina. Željni putovanja kao i svi, ali i svjesni brojnih izazova koja ih na njima očekuju, obično biraju bezbjedne destinacije koje su im blizu.

Dok smo mladi, putovanja u bilo koji kraj svijeta nam ne predstavljaju problem. Naprotiv, lako ćemo se snaći i tamo gdje treba savladati fizičke prepreke, sporazumjeti sa onima čiji jezik ne govorimo ili pronaći put do udaljenog smještaja.

No, sve se mijenja kada godine sustignu i „pregaze“. Činjenica je: nikoga ne napušta želja za putovanjem, ali mogućnosti se značajno mijenjaju. Nije problem samo u tome do kojih turističkih atrakcija se može stići, već šta nas tamo čeka i da li ćemo ostati zatvoreni u hotelskoj sobi jer je to jedini prostor u kome možemo bezbjedno odmarati.

Sa ovakvim i sličnim izazovima susreću se putnici starije životne dobi – kojih je sve više – ali i ljudi sa limitiranim mogućnostima spoznaje svog okruženja ili djecom (mahom) mlađeg uzrasta. Bilo da je riječ o ograničenoj pokretljivosti, slabijem vidu, sluhu i govoru, posebnim potrebama ili drugačijih uslova, njihova putovanja podrazumijevaju mnogo više zahtjeva, a njih mogu ostvariti na neuporedivo manjem broju destinacija. Naravno, to ih ne sprječava da uživaju u putovanjima i nepoznatim mjestima. 

Sve ovo predstavlja posebne vidove putovanja objedinjenih pojmom inkluzivni turizam.

Širina inkluzivnog turizma

Ako bi se mogao definisati, inkulzivni turizam možemo opisati kao onaj koji je dostupan svima, čiji je cilj da sve turističke destinacije, svi proizvodi i usluge postanu jednako pristupačni za sve, počev od osoba s invaliditetom, starijih, onih sa nekim hroničnim zdravstvenim problemom, ali i roditelji s malom djecom, mladi i žene. Prvobitno se odnosio na ljude sa smanjenom mobilnošću te one sa određenim invaliditetom, da bi inkluzivnost vremenom – poput održivosti – postala ključna razvojna odrednica pod kojom su sada sve osobe kojima su putovanja limitirana zbog zdravstvenog stanja, pola ili godina, uz slogan – Turizam za sve.

Iako su ovo nerijetko marginalizovane grupe, podaci govore da oni predstavljaju značajan broj ljudi koje svakodnevno srećemo. Širom svijeta, 1,3 milijarde ljudi ili 16 odsto cjelokupne populacije ima neki oblik invaliditeta, dok je u Evropi taj broj još veći – skoro 25 odsto. Istovremeno, stariji od 65 godina čine deset odsto globalnog stanovništva, a u Evropi ih je čak 20 odsto. Prema svim demografskim projekcijama, procenat ljudi u ove dvije grupe s godinama će se samo uvećavati, a tu progresiju dodatno je ubrzala pandemija korona virusa iz 2020. godine. 

I pored svega, tri četvrtine starijih i osoba sa različitim ograničenjima želi da putuje. Zato najčešće biraju destinacije koje su im relativno blizu - manje od tri sata leta avionom, i duži boravak u jednom mjestu.

Naravno, ne treba podsjećati da žene čine (barem) polovinu ukupne populacije, te da se mladi sve ranije odlučuju na duža putovanja daleko od mjesta stalnog boravka.

Sedam oblasti

Svjetska turistička organizacija Ujedinjenih nacija (UNWTO) još 2011. godine počela je kampanju kojom je željela da ukaže na nejednaki položaj turista sa određenim fizičkim i mentalnim ograničenjima. Do danas, uspjela je da utiče na podizanje svijesti o turističkoj ponudi koja će biti dostupna baš svima i u više navrata donosila globalne smjernice za strateške dokumente i standardizaciju. Prema UNWTO, razvoj turizma koji je prihvatljiv za sve mora se odvijati u sedam oblasti, i sve to uz poštovanje sedam generalnih principa osmišljavanja odgovarajućih proizvoda.

Upravljanje turističkom destinacijom

Prvi koji moraju razmišljati o tome na koji način se turizam razvija u jednoj destinaciji su administracija koja tom destinacijom upravlja. Bez obzira da li je ta administracija definisana na lokalnom, regionalnom ili državnom nivou, ona mora prva definisati šta podrazumijeva ponuda koja je prihvatljiva za sve putnike. Zatim treba definisati na koji način će se u promociju uključiti javni prostori, atrakcije i smještajni kapaciteti i, konačno, kako će i kome biti promovisan ovakav vid turizma. 

Turističke informacije i reklamiranje

Svi informativni i promotivni materijali namijenjeni svima koji (iz bilo kojih razloga) posjećuju određenu destinaciju moraju imati jasno naznačene usluge koje su svima dostupne, bez obzira na eventualna ograničenja. Takvu ponudu treba označavati simbolima koji su u međunarodnoj upotrebi i jednostavni su za razumijevanje. Treba voditi računa da se turistima sa određenim ograničenjima ponude i posebne informacije o svim potrebnim zdravstvenim i socijalnim uslugama, mjestima gdje mogu popraviti ili kupiti novo pomagalo (ako ga koriste). Takođe, za svaku od turističkih tura i atrakcija treba naglasiti pristupačnost – ko i pod kojim uslovima može učestvovati ili ih posjetiti. Rezervacioni sistemi moraju imati detaljne podatke o smještajnim i transportnim kapacitetima koji su potrebni turistima sa određenim ograničenjima kako bi i agenti i klijenti mogli znati šta ih očekuje tokom putovanja.

Urbanistički i arhitektonski uslovi

Jedan od najvećih izazova siromašnijih zemalja predstavlja ključnu prednost razvijenih turističkih destinacija. Riječ je o urbanističkoj i arhitektonskoj prilagođenosti osobama sa ograničenjima. Tako parking prostori treba da imaju jasne oznake da su namijenjeni isključivo za vozila osoba sa smanjenom pokretljivošću, kao i putokaze do najbližih objekata ili atrakcija. Za turističke autobuse isto treba obezbijediti posebna mjesta što bliže atrakcijama a da pritom ne blokiraju redovni saobraćaj. Bilo da je riječ o znakovnom jeziku, Brajevom pismu ili nekom drugom alternativnom načinu komunikacije, uputstva moraju svima biti lako dostupna. To se odnosi i na zone sa besplatnim Internetom. Jasna signalizacija treba da bude na svim informativnim punktovima, ulazima i mjestima za prodaju karata. To se odnosi kako na vizuelne, tako i na audio (zvučne) oznake koje svakako moraju biti besplatne i uvijek dostupne. Posebne mjere odnose se na prilagođavanje horizontalnog kretanja osoba sa ograničenom pokretljivošću ili vidom jer im treba prostor za kretanje bez fizičkih prepreka. I vertikalno kretanje podrazumijeva prilagođavanja. Konretno, liftovi, stepenice i rampe treba da budu jednako dostupni i odgovarajuće označeni za sve sa eventualnim ograničenjima. Veoma bitan aspekt urbanih sredina su javni toaleti osmišljeni u skladu sa potrebama i onih koji imaju određena ograničenja. Treba voditi računa o pristupačnosti, dimenzijama i drugim tehničkim aspektima kabina, a eventualno i drugih posebnih prostorija. S obzirom na to da određene turističke usluge, naročito transport, mogu imati drugačije cijene za one sa ograničenim kretanjem, treba jasno istaći eventualne doplate ili popuste kako za potrebnu opremu, tako i za osobu koja je pratnja.

Prevoz

Sve što važi za urbana mjesta može se primijeniti na prevozna sredstva. Bez obzira da li se putuje kopnom, vodom ili vazduhom, u svakom prevozu mora postojati mjesto za one sa smanjenom pokretljivošću ili nekim drugim ograničenjem. Stanice, putnički terminali i prateća infrastruktura treba da bude lako dostupna, uvijek sa relevatnim informacijama koje turisti mogu dobiti na najrazličitije načine. Zaustavna mjesta i usluge na glavnim saobraćajnicama moraju da budu prilagođena ovakvim posjetiocima – uključujući toalete.

Smještaj, hrana i konferencije

Svaka destinacija treba da ima smještajne kapacitete u kojima mogu sasvim samostalno boraviti i osobe sa određenim ograničenjima. Ipak, takve sobe moraju biti relativno blizu centralnom hodniku ili blizu izlaza za evakuaciju. Enterijer mora biti u skladu sa potrebama i mogućnostima gostiju, a isto se odnosi i na usluge. Dio restorana i barova treba da bude lako dostupan osobama sa određenim ograničenjima, uz informacije dostupne na različite načine komunikacije. Kapaciteti za konferencije treba da budu prilagođeni osobama sa svim ograničenjima, a posebno sa oštećenim sluhom.

UNWTO Turistička ponuda za sve

Svjetska turistička organizacija Ujedinjenih nacija već deset godina sugeriše svim učesnicima u turističkoj ponudi da prilikom kreiranja proizvoda poštuju sedam ključnih principa jednakosti.

1. Ravnopravna upotreba: Proizvod je koristan i može biti predstavljen ljudima sa različitih mogućnosti
2. Fleksibilnost upotrebe:Proizvod zadovoljava širok dijapazon ličnih želja i mogućnosti
3. Jednostavnost i intuitivnost: Proizvod se lako koristi, bez obzira na lična iskustva, znanje, jezik ili nivo koncentracije
4. Primanje informacija: Proizvod efikasno daje potrebne informacije korisniku, bez obzira na okruženje, uslove ili sposobnosti korisnika
5. Tolerancija na greške: Proizvod minimizira opasnost ili posljedice slučajne i nenamjerne pogrešne upotrebe
6. Mali napor:Proizvod se lako i efikasno koristi sa minimalnom količinom fizičkog napora
7. Veličina i prostor za korištenje:Proizvod ima odgovarajuću veličinu i prostor kako bi se koristio bez obzira na veličinu i oblik tijela ili njegovu pokretljivost

Kulturne aktivnosti

Svaka kulturna znamenitost ili institucija zadužena je da sama osmisli način da se približi publici sa određenim ograničenjima. To se odnosi i na turiste koji posjećuju muzeje, pozorišta, bioskope, kao i kulturne znamenitosti. Posebna mjesta, uputstva i vodiči su neophodni, a većina pozorišta i bioskopa danas ih ima. Muzeji i slične turističke atrakcije poput kulturno-istorijskih i vjerskih objekata, moraju posebno da osmisle načine kako će biti pristupačni ljudima s ograničenjima, s obzirom da je riječ o mjestima na kojima nijesu moguće značajnije arhitektonske intervencije. 

Ostale turističke aktivnosti

Iako spada u ostale, rekreacija i sport su nerijetko ključni razlozi zbog kojih se osobe sa određenim ograničenjima odlučuju na putovanja. Od izleta u obližnja mjesta, preko sportskih događaja (bilo da ih prate ili sami u njima učestvuju), do uživanja u prirodi i na plaži – svaka od ovih aktivnosti podrazumijeva pripremu i plan putovanja. U tome im značajno mogu pomoći sami organizatori putovanja ili događaja, posebnim informacijama, ali i uslugama koje su im potrebne kako bi se osjećali sigurno.

Uz ovih sedam oblasti o kojima moraju voditi računa svi oni koji dolaze u kontakt sa turistima, svakako se ne smije zaobići adekvatna obuka zaposlenih. Riječ je o onima koji su na „prvoj liniji“, bilo da treba da daju informaciju na odgovarajući način, ili da pomognu i daju određenu uslugu. Uz pravo obrazovanje i usmjeravanje, ovi zaposleni čine ključnu razliku da posebni gosti odu zadovoljni iz destinacije.

Inkluzivni turizam na crnogorski način 

Aktuelni Zakon o turizmu i ugostiteljstvu u Crnoj Gori prepoznaje uslove koje ugostiteljski objekti treba da imaju za, kako se to kod nas definiše, lica sa invaliditetom. Njime se kratko i šturo definiše da je ugostitelj „dužan da pruži usluge licima s invaliditetom“, te da svaki objekat mora da im obezbijedi „nesmetan pristup, kretanje i boravak“. I na tome se, manje-više, završava priča o realnim osnovama inkluzivnog turizma u Crnoj Gori.

S druge strane, postoji i ona definisana strategijom, u kojoj osobe sa određenim ograničenjima nemaju značajnije mjesto – osim u zdravstvenom turizmu, gdje se pominju kao pacijenti kojima bi koristile grupne terapije. Uz to, inkluzivni turizam u Strategiji razvoja turizma do 2025. godine tiče se uključivanja mlađih od 30 godina i žena, ali ne kao turista, već isključivo kao radne snage u turizmu.

Zbog toga ne treba da čudi što je desetak kupališta na našoj obali koja je Javno preduzeće za upravljanje morskim dobro svojevremeno definisalo kao posebna jer su namijenjena i osobama s određenim ograničenjima, danas su bez rampi i drugih pomagala. Ostalo im je samo da uživaju u pogledu na morsku pučinu...

Širenjem definicija i prepoznavanjem svih ranjivih kategorija kao onih koji su ograničeni kada žele negdje da putuju, inkluzivni turizam sada obuhvata i one za koje, prirodno, ne bismo rekli da traže posebne uslove za turistička putovanja. No, nakon pandemije korona virusa, i to se promijenilo pa su posebni putnici sada i porodice sa malom djecom, žene (bilo da putuju same ili u grupi) i mlađi od 27 godina. Svi oni traže drugačije destinacije za putovanja od većine, a ključni preduslov je – bezbjednost. Pa ipak, u odnosu na sve ono što je potrebno osobama sa određenim ograničenjima, njihovi zahtjevi su manje složeni i mogu se lakše zadovoljiti – barem kada je riječ o putovanjima po evropskom kontinentu i onim destinacijama koje su širom svijeta prepoznate upravo kao najsigurnije.